Travnik je smješten u dolini rijeke Lašve okružen Vlašićem sa sjevera i planinom Vilenicom sa juga. Rani Slaveni su ostavili malo dokaza o prvih 500 godina svoga prisustva na području oko Travnika.



U historijskim spisima dolina se spominje 1244. godine, kada je mađarski kralj Bela IV jednom od svojih uglednika poklonio komad zemlje u dolini Lašve. Do tada je ovo područje bio feudalni posjed Bosanske države. Iako ostaci iz ovoga stoljeća ne pokazuju bogatstvo, koje je bilo poznato u rimsko doba, ipak je tu bilo i dvoraca i tvrđava. Travnička tvrđava je najimpresivnija tvrđava u Bosni i Hercegovini svih vremena, koja još uvijek postoji i najbolje je očuvana od svih. Iz ovoga perioda potiče i ime Travnik.



Turski period obnovio je slavu Travnika. Bio je glavni grad i vojni centar Otomanske imperije u Bosni i Hercegovini. Odavde su Turci upravljali i organizirali svoje prodore dalje na jugozapad.
Preko 150 godina, vezir - Sultanov namjesnik- ovdje je imao svoje sjedište privlačeći tako i konzule i trgovce. Putnici toga vremena bili su impresionirani gradom i zvali su ga evropski Istanbul. Bio je to najorijentalniji grad u Bosni. Odlomak iz briljantne "Travničke hronike" daje nam više uvida u taj period:

«…Niko nikad u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdašnje događaje…
Njihov grad, to je u stvari jedna tijesna i duboka rasjeklina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili, jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođavajući kroz stoljeća sebe njemu i njega sebi. Sa obje strane ruše se brda strmo i sastaju pod oštrim uglom u dolini u kojoj jedva ima mjesta za tanku rijeku i drum pored nje. Tako sve liči na napola rasklopljenu knjigu na čijim stranicama su s jedne i s druge strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, njive, groblja i džamije.
Nikad niko nije izračunao koliko je sunčanih sati priroda uskratila ovome gradu, ali je izvjesno da se sunce docnije rađa i ranije zalazi nego u ma kojoj od bosanskih mnogobrojnih varoši i varošica. To ne poriču ni Travničani ali zato tvrde da sunce, dok sja, nigdje ne sja tako kao nad njihovim gradom.
U toj uskoj dolini kojom po dnu protiče Lašva a sa strane je šaraju vrela, jazovi i potoci, punoj vlage i promaje, gotovo nigdje nema prava puta ni ravna mjesta,koliko da čovjek nogu metne slobodno i bezbrižno. Sve je strmo i neujednačeno, izukrštano i isprepleteno, povezano ili isprekidano privatnim putevima, ogradama, čikmama, baštama i kapidžicima, grobljima ili bogomoljama.
Tu, na vodi, tajanstvenoj, nestalnoj i moćnoj stihiji, rađaju se i umiru naraštaji Travničana…
Tako se smjenjuju pokolenja i predaju jedno drugome ne samo utvrđene tjelesne i duševne osobine, nego i zemlju i vjeru, ne samo nasljedno osjećanje mjere i granice, ne samo znanje i razlikovanje svih staza, kapidžika i prolaza svoje zamršene varoši nego i urođenu sposobnost za poznavanje svijeta i ljudi uopšte. Sa svim tim dolaze travnička djeca na svijet, ali više od svega sa gordošću. Gordost, to im je druga priroda, živa sila koja ih kroz cio život prati i pokreće i udara im vidan znak po kome se razlikuju od ostalog svijeta.

Odlomak iz Andrićeve Travničke hronike